Gdje Dunav ljubi nebo.

Vani je neobično lijepo nostalgično.
Ne volim jesensko sunce jer je prežuto.
Dovoljna je koncentracija žutila u lišću i granama, sunce ne pomaže u cijeloj toj situaciji.

Ova jesen je posebna.
Boje su življe, i u prirodi, i na mojoj odjeći, i na mom licu i u mojim očima.
Moj osmijeh je češći, intenzivniji, iskreniji?
Moje stranice u imeniku su življe, šarolikije.
Ali ne brinem se.
Rekao mi je da se ne brinem.
Pa se ne brinem.

Netko me voli
Dušu mi nudi
Netko je stranac
Isto kao i ja.

Splet okolnosti, igra sudbine, što je to bilo?
Ne znam, bilo je.
Dogodilo se. Odvija se.
Ne znam koliko će trajati, ali dovoljno je nevjerojatna sama pomisao da sam se upustila u to.

Posebno je, drugačije. Riječima neopisivo, nezapisivo.
Kad pomisliš da unatoč vjetrovima i mraku imaš nečije ruke, dobro je.
Kad netko pamti tvoje riječi, uočava sitnice na tebi koje nitko nije.
Kako je primijetio da su zelene? Nitko nije.

Jesam li dovoljna?
Jesam li mu spremna dati sve ono što zaslužuje? Ono što mi je najvrijednije?
Ono što čuvam već dugo, što sam skoro greškom dala krivome?
Strah me, brinem se.

Ali hej, ti ne trebaš brinuti, prestani brinuti!
Nebo je granica!

Jesi sretna, Hana?
Jesam. Da, jesam.

Okej, idem sad oprat suđe.

Cini mi se kao da joj jos mogu cuti dodir na svome licu.